utorak, siječanj 3, 2012
Siječanj
Novu sam godinu dočekala u Novom Sadu, u nadasve veselom društvu. Doma sam izlazila 2 puta tjedno pod obavezno. Svaki tjedan neki novi tip, mijenjala ih ko čarape, nikog nisam shvaćala ozbiljno i bila sretna. Počela redovito izlaziti s dvije prijateljice i jednim prijateljem, koji su stvarno divlji. Ludo zaljubljena u dečka s faxa i sprijateljila se sasvim suptilno s njim, al on ništ ne kuži.
Veljača
Izlasci i divljanje se nastavlja. Upoznajem hrpu dečkiju. Spetljam se s jednim matorim, koji je kao neka faca u gradu, sexy je do bola, al pošto je psihopat, nakon 2-3 tjedna okončamo svoju avanturu.
Ožujak
Nastavljam u istom ritmu. Dečki & ludi provodi. Ništa ne učim. Na fax rijetko idem.
Travanj
Sve je kulminiralo u travnju. Već prvog dana travnja. Igrom slučaja upoznali smo 4 dečka iz jednog mjestašca 30ak km od našeg grada. Doživjeli s njima trodnevnu avanturu vozikajuć se po Slavoniji. I odlučili nastavit druženje. Među njima se našao i gospodin Oženjeni koji me osvojio od prvog trena. 23 godine, zgodan do bola i kao neki 'bad guy'. Još uz to 'zabranjeno voće'. Što više može poželjet pomahnitala mlada intelektualka 
Vrijeme smo provodili svi skupa kad god smo mogli, pili, kampirali, kupali se na rijeci (u 4.mj!) i uživali. Baš smo se bili našli.
Svibanj
Druženje se nastavlja. Ne mogu opisat kakva je atmosfera vladala tih dana...doživljavamo takve stvari skupa da bi se mogla knjiga napisati i ne stane u ovakve kratke sažetke. Ja sam se polako, ali sigurno, zaljubljivala u svog fatalnog Oženjenog i bili smo super sretni skupa, sve dok on krajem mjeseca nije obznanio da opet nešto muti sa ženom i slomio mi moje metaforičko srce. Bila sam toliko jadna, razočarana, suicidalna i nakljukana sa svačim da nisam izlazila iz kuće danima nakon toga.
Samo sam čekala da mama napokon ode radit sezonu na more da budem sama jer su svađe među nama postajale sve žešće. Danima ne dolazim kući i ne javljam se, još se petljam s oženjenim, svaka majka bi pizdila pa možete zamislit atmosferu u kući. Prijatelj od Oženjenog mi obzanjuje svoju ljubav, valjda u nadi da sam ja jedna od onih koji se mogu šaltat s osobe na osobu, ali ništa od toga.
Lipanj
Mama je otišla na more radit. Tata svaki tjedan šalje pare. Ja sjedim sama doma, ne idem nikud, ne priča mi se ni s kim. Patim za Oženjenim, ali želim biti karakter i odjebat ga jer nema smisla. Berem višnje u bašči i tako si smirujem živce. Učim po cijele dane.
Prijateljica Ana i njen dečko (najbolji prijatelj Oženjenog) polako mi se useljavaju u kuću jer nemaju kamo drugo.
Srpanj
Polažem ispite. Patim za oženjenim. Zato 2 mjeseca nisam takla muško. Jadničak.
Idem po koncertima i festivalima s društvom. Visimo kod mene svaki dan, družimo se, pijemo. Pred kraj mjeseca, kad sam položila sve što sam trebala, sam došla opet k sebi.
Kolovoz
Festivali i zabava. I dok sam tako početkom mjeseca sjedila na obali jezera u Orahovici s jednim neznancem, mislila sam samo na -njega-. Oženjenoga. Odlučim mu dati još jednu šansu. Cijeli mjesec smo proveli skupa. Kampirali po šumama, kupali se u rijeci, išli na festivale i koncerte, biciklom obilazili kraj i danima visili kod mene i silno se volili. Dok mi krajem mjeseca nije priredio scenu kakva se ne zaboravlja. Petak se volimo najviše na svijetu, subotu mi prilazi držeć se za rukice i ljubakajuć se s drugom. Kraj priče za mene.
Rujan
Pokušavam se resocijalizirati i vratit izlascima u svoj grad. Zaboraviti to njihovo selo, kampiranja, šume i prirodu, njega i vratit se svom ''starom'' životu. Učim. Mama se vratila. Umro mi je tetak. Prijateljičin najbolji prijatelj pogino. Nekoliko dana kasnije od druge prijateljice se tata ubio. Krajem mjeseca od treće tata pogino. Bio je mjesec obilježen smrtima i patnjom meni dragih ljudi, a ja sam pokušavala biti tu za njih koliko god sam mogla. Svom Oženjenom sam rekla da možemo ostat dobri, al da je među nama sve gotovo. Da mu ne želim dat 100 prilika da me sjebe (kao što sam ga već upozoravala ranije) izvrijeđala ga i smatrala to završenom (ljubavnom) pričom. U sebi sam naravno crkavala od muke, al jebiga, jednom se mora stat na kraj jedenju govana.
Listopad
Počinje posljednja akademska godina. Počinjem radit preko student servisa. Odlučim da nakon diplome odlazim u inozemstvo na staž.
Jedna prijateljica ne ide nikud jer tuguje, Ana je stalno kod dečka, a prijatelj je patološki lažljivac kojeg teško trpim. Ukratko, ekipa mi se ''raspala'' pa se snalazim sama. Ali (naravno:)) izlazim svaki vikend. Ana je stalno s dečkom kod njega 'na selu' pa i ja tu i tamo odem na selo kod njih tj. kod Oženjenog i društva. On ima novu-staru curu (koja je maloljetna), a nekad se i pomiri sa ženom i tako sve u krug. Situacija koja je nadjebala sve meksičke sapunice jel.
Krajem mjeseca upoznam jednog super dečka za kojeg pomislim da bi stvarno moglo biti nešto više.
Studeni
2-3 tjedna se ja i novi švaler ponašamo kao pravi par. Sve je bilo super, osim malog detaljčića-on imao problema s erekcijom. Ja sam bila puna razumijevanja i odlučila mu dati vremena. Ubrzo je on shvatio da to ipak nije ono što on želi (jer je netom izašao iz duge veze) i odjebao me. Njemu se ne može dić i on mene odjebe. Ironično govno života br.9373272.
Ali dobro...nije da se ja nisam ubrzo snašla. Jebiga, kako bi rekla moja prijateljica, idemo dalje za iste pare! 
Dakle, u moj život je uletio netko novi. Marin.
Mama je dobila posao pa smo svi sretni. Ja radim, ali ne dobivam plaću. Patim i dalje za Oženjenim, ali ništa ne poduzimam.
Prosinac
Čujem se s ovim, s onim, ali ništa se konkretno ne događa. Dane provodim gledajuć filmove. Izlazim. Saznajem da mi se bivši oženio pa me to pokosi na dan-dva ili tri. Blagdani su protekli jako dobro u ovoj mojoj super-složnoj obitelji. Mama istjerala brata i tatu iz kuće na Božić i rekla im da se više ne vraćaju.
Pred kraj mjeseca se opet spetljam s Marinom. Sve više razmišljam o njemu. Novu godinu proslavila u selu sa ekipicom. Oženjeni je prošlost. Marin je sadašnjost. A što budućnost nosi...tko će znat...
Sve u svemu bila je uzbuljiva i zabavna godina. Najbolja do sada u ovom mom mladom životu. Moglo bi se reći da se svašta dogodilo, a ništa se zapravo nije promijenilo. Ali zato će 2012.biti sasvim novo poglavlje, bez sumnje.
nedjelja, prosinac 11, 2011
Danas sam saznala da mi se bivši dečko oženio. Još prije 2 mjeseca. Pogodilo me to na neki čudan način. Možda sam samo postala pičkica, a možda je to samo potpuni oproštaj i odmak od nekog prošlog života. Iako sam se davno maknula od tamo (ili bolje rečeno, bila maknuta) u zadnje sam vrijeme često znala misliti na njega. Tek onako, ničim potaknuto i ništa posebno. Kao rezime prošlosti. Još se dobro sjećam kako sam se osjećala kad sam par mjeseci nakon što me ostavio saznala da već živi s drugom. Djelovala sam si tako ''zamjenjivo''...Ali nije rijetka pojava da se ljudi odmah nakon neke duge i propale veze, skrase. Valjda više ne žele ''tratit'' vrijeme na nešto što nema budućnost. Činjenica je da ga više ne volim i da sam u ove skoro dvije godine otkako više nismo skupa proživjela najbolje razdoblje svog života. I istina je da ova spoznaja ne mijenja apsolutno ništa u mom životu, samo postoji...I da je to sastavni dio života...Ali svejedno se osjećam čudno...Bit će još ljubavi i za mene, a njemu od srca želim da je sretan.
ponedjeljak, rujan 19, 2011
Nije lako kad te u nedjelju ujutro probudi poziv koji kaže da je poginuo dečko koji je sinoć s nama bio, pio i zajebavo te da si partibrejker jer ne želiš pit rakiju. kao što je ti i obično činio. još je teže saznati da ga je pogazio pijani policajac koji je pobjegao s mjesta nesreće i tek sat ili dva kasnije nazvao policiju, a obdukcijom je utvrđeno da bi prijatelj najvjerovatnije preživio da mu je ukazana pomoć na vrijeme. nije lako biti rame za plakanje i glas razuma svima koji su ga voljeli. gledati tu bol, biti nemoćan, kad znaš da utjehe nema. ne mogu spavati, a ne mogu ni razmišljati više o svemu tome. nije lako kad se nekoliko dana kasnije prijateljici ubije tata i to još dok je telefonom pričao sa svojom šogoricom. a netom prije je kćeri poslao sms koji kaže eto rekla si mi da ja putujem i sad odoh, voli te tata. nemaš joj šta pametno za reći pa šutiš. nije lako biti jak za prijatelje koji su popadali ispite, u stresu su, ne mogu više, moraju plaćati ono za što nemaju novaca.nije lako ni gledati one druge prijatelje koji rade, a plaće ne stižu.nije lako gledati mamu koja zbog nekih neobjašnjivih bolova svako malo pada u nesvjest.nije lako gledati ni tatu kako se napije pa sere mami za nešto za što ona nije kriva, samo zato jer je isfrustriran vlastitim životom.nije lako kad ti crknu i komp i mobitel u isto vrijeme.nije lako ispratit nekoliko najboljih prijatelja u bolji život u neku stranu zemlju, kad nemaš pojma kad ćeš ih ponovo vidjeti.nije lako gledati čovjeka u kojeg si zaljubljen s drugom, piti i smijati se skupa s njim, reći mu kako je sve svoje šanse i ispucao i kako je s vama gotovo zauvijek, a dok to govoriš neki mali dijelić tebe umire jer znaš da njega nije briga i da je krenuo dalje. a ja sam još na istom mjestu u svojoj glavi. nisam nikog pogledala mjesec dana, nisam krenula dalje jer ne mogu. nije lako kad shvatiš da jedva staneš u svoje stvari jer si osoba koja se pod stresom prežderava. nije lako biti tu za sve, zaboraviti na sebe do tih granica da se psihički i fizički toliko iscrpiš da zaspeš kod prijatelja na terasi i njegov tata te probudi, a ti od srama ne znaš što bi.nije lako kada se sve ovo dogodi u samo tjedan dana. ali s druge strane...Lijepo je kada očekuješ super posao u ljekarni koji će ti popuniti vrijeme, misli, a bome i novčanik.lijepo je kada daš ispite pa ti je dosadno.lijepo je kada te svi hvale kako si pametan i dive ti se kako uspijevaš.lijepo je kada imaš mamu kojoj satima možeš plakati na ramenu.lijepo je kada imaš koga nazvati i pričati mu kako ti nije lako.lijepo je što se imaš čemu nadati kad znaš da ćeš i ti otići za boljim životom. (jer kaže pametan živi gdje je bolje, a budala gdje je naučio.)nažalost, trenutno ono što nije lako nadvladava ono što je lijepo, ali znam, vrijeme će donijeti svoje i doći će neke nove radosti.
petak, rujan 9, 2011
Trebalo bi izmisliti poseban krug pakla za gazitelje vlastite riječi. Bez obzira nanose li time bol sebi ili drugima.Bilo je šarmantno ljeto. Opojno i opijeno.Dala sam manje-više sve što sam trebala od ispita, sad bez trunke entuzijazma očekujem tu posljednju godinu studentskog života. Odavno mi se već ne studira, sve ovo predugo traje, a sve je bilo u roku. Tješi me jedino činjenica što mi je do diplome ostao svega jedan ozbiljan ispit. A onda kud me put odnese, ozbiljno razmišljam o inozemtsvu, a imam i ponude.Nema novih ljubavi, još sam u procesu odljubljivanja od oženjenog, s kojim sam provela neko vrijeme ovo ljeto i kojem je činjenica da je oženjen zapravo najmanji problem. Beskarakternost kakva se rijetko sreće.Svi su se vratili kući, back to reality. A kad bolje razmislim, ta realnost je zapravo prilično dobra.
četvrtak, lipanj 23, 2011
Odem u vrt i berem višnje. Satima. To me smiruje. Dane provodim uglavnom sama. I to mi odgovara. Nema nikog da me voli, da me ne voli, da mi laže, da mi govori istinu, da me živcira, da me usrećuje...Tek 2-3 prijateljice koje svrate na kavu i to je sve. Takva mi je faza.
Gospodina Oženjenog nisam ni vidjela ni čula od onda. I nemam namjeru. Nije baš lako, al uspjela sam se izvuć iz toga. I onda mi njegova žena prije koji dan pošalje poruku u kojoj mi se obraća prekrasnim riječima i veli da joj više ne gnjavim muža i ne šaljem mu stalno poruke...Koje ja naravno ne šaljem...Bila sam svakakva, al nikad se nisam ponižavala na takav način. Očito je našao novu, a ženica misli da sam ja još u igri. 
Bolest.
Mama je već mjesec dana na moru. Sad je i njen dečko otišao. Živjet će skupa i radit cijelo ljeto. Baš me zanima kako će to ispast.
Brat je kod tate. Lani je imao popravni iz matematike i hrvatskog, nije uspio pa je pao razred. Sad je ponovio razred i pogađajte iz koja dva predmeta ide na popravni, opet!
(koliko glup moraš bit)
Moj novi dečko zove se Duško Mardešić. Svaki dan se družimo. U obliku knjige iz pedijatrije
Nakon nekoliko mjeseci zabave na rubu pameti, došao je onaj manje uzbudljivi dio godine. Nije zabavno, al napokon ne radim nešto sebi na štetu, nego sebi u korist.
četvrtak, lipanj 9, 2011
Moj je priležnik opet ''u dobrim odnosima'' sa ženom. Ona se naravno nije makla iz njegove kuće. Mrtav ladan mi je tijekom našeg zadnjeg druženja rekao kako ju je dan ranije pojebo da ju oraspoloži da mu da pare od porodiljnog kako bi mogao ić pit. Želudac mi se preokrenuo. Em je odvratan, em je dvoličan, još je i katastrofalan otac. Bila sam ukomirana nekoliko dana, što od gađenja, što od šoka da sam popušila priču koju mi je 2 mjeseca pričao i kako sam ga totalno krivo procijenila. I ne samo ja, nego i moje prijateljice koje su provele dosta vremena s njim. Sva sreća pa je odmah potom otišao na more na šljaku. Tako da ga ne vidim i ne čujem. (bude tamo 2tj pa se vrati na vikend i sve tako)...Nakon par dana sam se sabrala, smanjila druženja, razbistrila glavu, počela učit i sve je bilo ok. Nemam pojma kako će se ta priča nastaviti i hoće li uopće, ne mogu se odlučit hoću li bit ponosna i napravit ono što je ispravno ili ću prijeć ta ograničenja i napravit ono što želim...Znam da sam ispušila kako god okreneš, ali ako ću se pritom zabavljati...ma ko će ga znat...pogubljena sam...
prigodna
moj školski je zaključio divnu stvar:
neki nose sreću gdje god idu
a neki kad god idu.
četvrtak, svibanj 5, 2011
On. 23 godine. Oženjen. Ima dijete od 5 mjeseci. Nije završio srednju školu, radi kao bauštelac. Ako radi. Psihički potpuno neuravnotežen, depresivan. Autodestruktivan. Pije ko smuk, drogirao se svim i svačim, povremeno se i sad dogodi. Istetoviran, piercing na obrvi, frizura neka varijanta irokeze. Zgodan i lijep, presexy.
Upoznala sam ga prije nešto više od mjesec dana, sasvim slučajno, kad smo prijateljica i ja krenule u 5 ujutro kući izvana. Naletile na njih četvoricu i sasvim spontano napravili s njima turneju po Slavoniji, 3 dana nisam došla kući, definitivno jedan od najboljih doživljala u mom životu. Od tada svaki vikend visimo skupa. Žive nekih 30-ak km od nas, al nekako se uvijek (s)nađemo.
Isprva mi je bio samo jebeno sexy. Onda sam shvatila da iza tog izgleda ima i više. Onda su krenule komplikacije. Njegova žena živi u Zg-u sa djetetom. Oni su službeno još u braku, ali više nisu skupa. Pa su to bile drame. Ona meni šalje poruke da će mi polomit kosti, da joj se gadimo oboje i sl. (malo je očajna)
On po cijele dane samo pije i čeka da počne radit. Onda je ona došla oko Uskrsa. Kod njega u kuću, jel, oni su u braku, imaju dijete bla bla. Pa se on još više izdeprimirao.
Pa je meni njegov prijatelj slagao kako su se oni pomirili. A ovaj se nije javljao na telefon pa nisam mogla čut iz prve ruke. Na kraju je ispalo da me taj njegov frend htio za sebe pa je sve to izmislio. Uglavnom, teško mi je opisat ovu cijelu situaciju, malo je složena, a zapravo tako jednostavna. Kad smo skupa, super nam je. Kad nismo, svako živi u svojim dramama.
Kako god. Moje dobre, drage i fine prijateljice su se ispočetka zgražale. Pa on ima dijete, pa on je oženjen, pa kako možeš...Onda su ga vidjele, poslušale me, pa je bilo – uuu stvarno je sexy, ajde ti bar imaš nekog, boli tebe briga, iskoristi ga bla bla...Onda su počele sa – opet si bila s njim?? ali ti ćeš se zaljubit, ako već nisi, kako možeš tako, on je oženjen, dijete itd itd.
Kad sam im rekla da se pomirio sa ženom (za što tad nisam znala da je laž) svi ti moralni stupovi mog života nahrliše sa rečenicom – JESAM TI REKLA?!!
Dok se jednoj nisam izderala nek mi kaže da će sve bit ok i da nije big deal jer mi njeno jebeno 'jesam ti rekla' ništa ne pomaže!! One su otkrile toplu vodu što znaju da se ne treba petljat sa oženjenima! Wow, moš mislit, ja to kao ne znam!
Sve u svemu, ovo je jedna zbrkana situacija u kojoj sam ja došla do stadija da sam totalno neutralna, indiferentna i tome slično. On je totalno u banani otkako je žena kod kuće, ona uskoro odlazi, on je krenuo s poslom od ponedjeljka i nadam se da više toliko ne loče, ne znam, nismo se čuli ni vidjeli od nedjelje.
Stupovi su u fazi kada više ''nemaju komentara jer meni ne vrijedi govoriti''. - Opet si se vidila s njim? - Da. Pa odmahnu rukom.
Pored svojih mizernih i nadasve dosadnih života, one su meni našle srat. Ja se bar zabavljam (kao nikad prije) i on mi uopće ne predstavlja problem, baš naprotiv, on je kao bijeg od stvarnosti jer mi je trenutno kod kuće ratna zona i treba mi nešto što će mi odvuć misli.
Ne da mi se razmišljat što i kako će biti...Ne da mi se kalkulirat...Dok nam je lijepo, dobro je...Ako se zaljubim, jebiga. Onda ću razmišljat o tome...i razbijat glavu, patit i kako to sve već ide. Ne bi mi bio ni prvi, a ni zadnji put.
Ako ne bude ništa, opet dobro, bilo je to jedno odlično iskustvo, idemo dalje. Čak i ako budem cmizdrila nekad zbog njega, znat ću da se isplatilo za sve one lijepe i nezaboravne trenutke. (Jer ne radi se tu samo o njemu, tu je cijela njegova ekipa koja mi je sjela ko budali šamar.)
Suma sumarum, idu mi na kurac prodike. Pogotovo od ljudi koji imaju 653 puta nesređeniji život od mog. Koji će se u starosti moć sa nostalgijom prisjećat kako su svoje najbolje godine proveli učeći panično za svaki prvi rok, gledajući sapunice, eventualno ispijajući kave itd.
Ma jooooj ljudi, mladi smo, živio razvrat, blud, seks, alkohol i rock'n'roll!!
petak, ožujak 25, 2011
crtice-razmišljanja proteklih mjeseci
*Plaćao mi je cuge, jela, vozao me, donosio kavu u krevet, često i doručak/ručak ili večeru, kupovao mi čoko smoki i masirao mi stopala. I sve je to stvorilo privid, u mojoj ludoj, mladoj i zaljubljenoj glavi, kako je on dobar prema meni. Sve je to skretalo pozornost sa činjenica da uvijek radimo samo ono što on hoće, da uvijek idemo samo tamo gdje on hoće, da se družimo samo s njegovim prijateljima i obitelji, da podižemo filmove koje on želi gledat, da smo u njegovom gradu i njegovoj kući i da ja zapravo i ne mogu mislit svojom glavom ni dok pišam u NJEGOVOM wc-u.
*Ako me još netko bude tako volio, ukokat ću se, života mi. Bolje rečeno, ako si još jednom dopustim da me neko tako ''voli''.
*Ja sam platila danak neiskustvu.
*Želim mu da mu bude onako kako je zaslužio.
*Zbog njega se ne želim ni u kog zaljubit, ne zato jer ne vjerujem muškima, nego zato što se bojim same sebe kad sam zaljubljena.
*Svoje je komplekse liječio na meni, psihičkim maltretiranjem me kažnjavao za nešto što je on mislio da sam ja zgriješila...
*Bit će još ljubavi. I naivnih, malo manje mladih. Ali tako glup ne možeš biti dvaput.
...
*Došlo je pravo vrijeme za pogrešne ljude.
*Mislim da sad trenutno stvarno nisam sposobna voljeti nekog i jest ta ljubavna govna.
danas...
Toliko se toga događa. Toliko ljudi. Dečki varaju svoje cure samnom, a meni se živo jebe. Moralni stupovi mog života (moje prijeteljice s faxa:P) drže mi prodike.
Stupovi – znaš, nije to lijepo od tebe! Ima curu!
Já – to nije moj problem, nego njegov.
Stupovi – sve će se to tebi vratiti!
(na njihovu nesreću) Ne živimo u svijetu u kojem sve ide po zaslugama. To su iluzije. Jer da je tako kako bi se samo živjelo i kako bi se voljelo i kako bi dobro bilo...;)
utorak, veljača 1, 2011
Neki vole reć – šta bude, bit će!
Ja kažem – E pa neće! Ako ja ne napravim!
Davno sam shvatila da ne treba živjeti po principu -prihvaćanje vlastite ''sudbine''- nego po principu -stvaranja vlastite ''sudbine''-. Bila sam mala i čitala sam knjige i došla do tog zaključka. Sada sam malo veća i baš me živcira kad mi opale po onom – pusti, vrijeme će donijet svoje bla bla bla! Ma kakvo crno vrijeme, šta će ono donijet (osim sijedih) ako ja sama ne ostvarim??
Nekad, rijetko, će nam stvarno život nešto i ''pokloniti', a svo ovo ostalo vrijeme morat ćemo se sami potrudit oko onog što želimo. Život će nam uglavnom dati neke prilike i znakove koje često nećemo ni shvatiti kao takve, stavit će nam npr. pravu osobu na pravo mjesto u pravo vrijeme, a na nama je što će se dalje događati.
Nekad se pitam postoje li slučajnosti koje kasnije nazovemo sudbinama jer su nam promijenile život?? Ili postoje samo slučajnosti, te odvojeno od njih sudbine? Ne mogu se još uvijek odlučiti u što da vjerujem kad su te stvari u pitanju.
Kako god, imam osjećaj da trenutno proživljavam nešto što samo od sebe izbija iz mene. Osjećam se živo.
utorak, siječanj 11, 2011
Bilo je to davno otkako s tom obitelji sam raskinula sve veze. A bile su, i ostale, vrlo složene i isprepletene. I tako sada, godinama kasnije, doživljavam njihovu obiteljsku dramu iz hear-say priče. Kaže ovako...U braku su kojih 30 godina. Muž je zbog posla prije par godina otišao u Zg. Tamo je započeo vezu s drugom ženom. Vratio se kući lani, dobio otkaz. I dalje ostao u vezi s tom drugom ženom. Jednog dana supruga je za to saznala, čula ih je kako telefoniraju. U svega par minuta ona i kćer su mu spakovale stvari i izbacile ga iz kuće. Vratio se u Zg. Tjedan ili dva kasnije zove ga i kaže neka se vrati kući, da će mu sve oprostit.I ko je sad tu lud? Zašto, kad te netko ponizi, zašto se, pobogu, još dodatno ponižavat? Nije on imao prolaznu aferu, godinama je u vezi s drugom...znači, nije to bila ''greška'', to je bilo svjesno i namjerno. Možda su ovo stvari koje prerastaju moja shvaćanja jer sam mlada, ali taj princip ljudskog razmišljanja...ne ide mi u galvu. Primjer moje prijateljice. Bila je s jednim dečkom nekoliko mjeseci u nekoj, ajmo reć, otvorenoj vezi. On bi se ženio, a ona se samo zabavljala dok ne naiđe šta bolje. Divan je bio prema njoj, stvarno super dečko. Ali nije odgovarao njenim standardima i ona mu je jednog sunčanog dana sastavila sms kako se više ne želi viđat i kako to nema smisla. Nije prošlo puno, on se njoj opet javlja, zove je u kino, traži neke izgovore da je vidi...i opet, ko je tu lud? (a primjer je puno banalniji, znaaaam, samo je za mene princip isti). Netko te otkanta preko SMS-a (što je meni posebno bolna točka jel) dakle ponizi te i ponese se prema tebi kao da ni razgovora nisi vrijedan, a ti mu se onda još ideš javljat i molit ga za bilo šta. Gdje je tu ponos? Zdrav razum? Ne patim od principa i smatram da treba praštati, ali ovakvim ponašanjem, nismo samo izgubili osobu koju smo voljeli, nego i svoje dostojanstvo, a to je puno gore. Jer osobe u tvom životu dolaze i odlaze, a treba sam sa sobom živjeti.
četvrtak, siječanj 6, 2011
Nemam ništa pametno i dubokoumno o čemu bih mogla pisati...Ne volim one trenutke kad me uhvati žuta minuta pa sve što napišem zvuči kao 'patnje mladog Werthera' Weltschmerz sucks! zato radije pišem i razmišljam o jednostavnim stvarima i svakodnevnici...
Praznici su i to me jako usrećuje. Jer, iskreno, fax me lagano već počeo ubijat! Sve ovo već predugo traje, 6 godina studiranja (kad sve daješ u roku!) je previše! To je dovelo do toga da mi se ništa više ne da tamo. Eventualno mi se da gledat nešto di ima krvi i mesa...Proučavat zanjimljive slučajeve, operacije i sl. Ali to nije svaki dan. Ostatak vremena provodim koncentrirajući se na -predmet-svog-obožavanja- tj. dečka koji studira samnom i koji mi se sviđa. Od ove godine je s nama i to moj život čini zanimljivijim. Nemam pametnijeg posla! Baš da nemam! Ne slušam pod nastavom, igram igrice na mobitelu, zapričavam sve što diše i čekam kraj izvaljena na stolici ko neka kaubojka. Neki na faxu misle da to nije u redu, oni bi se igrali škole i drugim kolegama govorili kako da se ponašaju i redovito govore šššššššššš pod nastavom. Ja mislim da si oni uzimaju previše za pravo. Mi smo svi ravnopravi, trebali su studirat nešto na filozofskom pa bi im posao bio da pametuju inferiornijima od sebe, a ovako, žalim slučaj.
Prošli tjedan sam imala sjajan napredak u odnosu sa svojim -predmetom-obožavanja-. Sreli smo se i pito me di ću.
Božić je protekao, medicinskim riječnikom rečeno, B.O. Bez osobitosti.
Doček u Novom Sadu je bio pun pogodak. Slučajno smo srele neke domaće dečke i s njima napravili ''žurku'' i super se proveli. U hostelu smo se skompali s ljudima iz SAD-a, Australije, Grčke, Crne Gore, Makedonije i s njima dočekali prvo zoru pa i podne.
Kaže mama da ja uvijek kad su praznici podivljam i danima me nema doma. Ja kažem kad ću ak ne sad.
Razmišljala sam o protekloj godini. Svi se nešto žale, a meni je bila sjajna. Izuzev činjenice da su me 3 dečka ostavila (i to u prvih pola godina!) sve ostalo je bilo super. Hehe. Prošlo je i prvo desteljeće ovog stoljeća. Desteljeće u kojem sam ja prešla dugi put od djeteta do odrasle osobe. Ma svašta je prošlo. I neka je. Radujem se svemu što dolazi...jer ipak su ovo najbolje godine života! Sretna vam bila 2011.!
utorak, prosinac 21, 2010
Siječanj
Svađam se s dragim. Izgubljeni u vremenu i prostoru, vrijeđamo se (više on mene, nego njega ja) pa mirimo pa se koljemo pa se opet javljamo s''mirišta''. Začarani krug veze dvoje ljudi koji nemaju iste ciljeve u životu. U međuvremenu, ja idem na aerobic više nego na fax.
Veljača
Dragi me ostavlja. Preko poruke. Izmuzem neki razgovor licem u lice od njega i to je to. Pa-pa skoro 2 godine mog života i truda. Pa-pa ljubavi, ostavljena si, bez suvislog obrazloženja. Njemu treba neka potencijalna supruga-čistačica-peračica-suđa-i-veša, a ja bi išla na fax i bila emancipirana. E, neće moći. Krivi spoj.
Ja odmah potom započinjem vezu s drugim. Isprva zaljubljena do ušiju. Dane provodim kod prijateljica, s njim, pijem i izlazim. Strah me biti kod kuće, sama sa svojim mislima.
Ožujak
Provodim divnih mjesec dana sa svojim novim dečkom. Nikad nisam kod kuće i ništa ne učim. Samo igramo pictionary, pijemo, izlazimo i sve tako u krug. Upoznajem gomilu novih ljudi sa kojima provodim vrijeme.
Travanj
Moj novi dečko je sada već bivši, dogovorno smo prekinuli jer on odlazi na sezonski rad. Čujemo se svaki dan. Ja se ozbiljno prihvaćam knjige i polažem najbitniji ispit u godini.
Svibanj
Nastavljam sa lutanjima, između ostalog odlazim na koncert Metallice, sva sam si luda i dalje. Upoznajem prijateljevog prijatelja u kojeg se zaljubljujem do ušiju pa zahlađujem odnos sa bivšim na moru. Učim.
Lipanj
Provodim vrijeme sa prijateljevim prijateljem i spetljam se s njim. On je mlađi, al meni to nije bitno, tako je zgodan i simpatičan.
Odlazimo na koncerte. Učim, polažem ispite, kiša neumorno pada. Mama odlazi na sezonski rad, brat i ja ostajemo sami kod kuće. S bivšim se ne čujem često, on je povrijeđen što sam ja našla drugog i ne čekam njega 6 mjeseci.
Srpanj
Samnom i prijateljevim prijateljem je gotovo. On se predomislio, ipak ne bi vezu niti išta nalik na vezu. Pa ti budi s mlađim, ko da ne znaš kako to biva! Opet smo samo prijatelji. A ja luda za njim.
Okupljam društvo kod sebe kod kuće, iznenađujuće se dobro slažem s bratom. Dok jednog dana on ne napravi opako sranje. Učim na plus 100, znojim se i ubijam kožnim i ostalim bolestima. Polažem ispite. Izlazim. Organiziram roštiljade kod kuće. Pijem pivo u ogromnim količinama. Prijateljica se praktički doselila kod mene. Saznajem da mi se bivši, koji me ostavio preko poruke u veljači, ženi.
Kolovoz
Polažem zadnji ispit u nizu i odlazim na zasluženi ''odmor''. Organiziram tulume kod kuće, a onda odlazim na put. Sa sobom vodim prijateljicu iz srednje. Nekoliko dana provodimo kod mog tate, kupamo se na rijeci svaki dan, izležavamo se, kartamo. Odlazimo volontirati u Visoko. (gdje su otkrivene bosanske piramide, za one neinformirane) Kopamo i lopatamo 10 dana. Upoznajemo ljude iz cijele Europe i svijeta. Kupamo se na rijeci, odlazimo na izlete (Sarajevo itd), svaku večer se okupljamo na terasi hotela i tulumarimo. Potrošim hrpu novaca. Zaboravljam na sve budalaštine od kuće i na ljubavne poraze i uranjam u potpuno novi svijet.
Vraćam se kući i ne izlazim iz kuće danima. Samo navečer, kad se ide van. Javljam se prijateljevom prijatelji, u nadi da je promijenio mišljenje, ali to opet biva pucanj u prazno. Vraća se bivši s mora, ranije nego planirano. Vraća se i mama s mora. Učim. Brata pada razred.
Rujan
Polažem zadnji ispit i upisujem višu godinu. Dane provodim po kavama, svaki drugi sam i s bivšim negdje. On je pun para pa mi ispunjava želje. Ne događa se ništa među nama, osim toga što mi on svakim danom ide sve više na živce. Zaljubljen je, a ja izgubljena. Shvaćam da sam se emocionalno zamorila od tih veza i vezica i odlučujem biti sama do daljnjeg. Krajem mjeseca mu to kažem i završavam naš odnos prijatelja-bez-povlastica-u-kom-jedna-strana-hoće-povlastice-a-druga-pizdi.
Upoznajem zanimljivog dečka s kojim se redovito čujem. Odlazimo na dejt i bude super.
Mama je psihički nestabilna. Očajnički traži posao. Brat kreće po drugi put u prvi razred.
Listopad
Kreće nova akademska godina. Na vježbama iz kirurgije gledam operacije, previjam rane, vadim šavove, gledam gadarije, ali je zanimljivo. Nastava nije obavezna pa se u skladu s tim i ponašam.
Svaki četvrtak i subotu sam vani. Upoznajem gomilu dečkiju. Tu i tamo obljubim pokojeg neznanca. Zauzetog, mlađeg, starijeg. Osjećam se dobro. Zbližavam se s curom koju znam godinama, a tek sad smo se ''skontale''. Izlasci s njom su priča za sebe. Ne učim ništa. Dečko s kojim sam bila na spoju kaže da ćemo se naći uskoro opet. A ja saznajem da on već dugo ima curu i pravim se glupa.
Mama i dalje pizdi.
Studeni
Nastavljam u istom ritmu. Izlasci, glupiranje. I dalje sam luda, dok u sebi još uvijek patim za bivšim koji me ostavio još u veljači. Bude i dobrih i loših dana. I dana kad ga se skoro i ne sjetim, a bude i onih kad padne i pokoja suza. Jebiga, takav je život i meni za takve stvari uvijek treba puno vremena.
Potkraj mjeseca počinju turnusi koje moram pohađat. Svaki dan sam na faxu od jutra do mraka. Svidi mi se jedan tip s godine, koji je zaroko jednu, pa se sad pridružio nama. Osjećam se sretno, tek toliko da mi lakše padaju buđenja u rano jutro.
Jednog izlaska završim s likom koji je oženjen. Pomislim kako je došlo vrijeme da se smirim s tim glupostima.
Mama odlazi u Zagreb u potrazi za poslom. Neuspješno. Zahlađuje odnose sa svojim dečkom, ja je tješim, savjetujem.
Prosinac
Opasno mi se sviđa tip s faxa. A čini se da se njemu pak sviđa moja najbolja prijateljica s faxa. Nazire li se to nova ljubavna drama mog života? Vidjet ćemo.
Manje izlazim. Ne pije mi se. Moja alkoholna ludovanja proteklih mjeseci su kulminirala. Povraćanje u 3 ujutro na željezničkom mostu. Netko dođe i pita šta radim, ja kažem – čekam bus.
No dobro, sve je to za ljude. Malo sam se primirila od tada. Pokušavam smanjit i druženja. Pokušavam učit više. Ne mogu dočekat praznike.
U planu je još nekoliko izlazaka i koncerata do kraja godine, pa doček u Novom Sadu i to je to.
Mogu zaključit da ove godine ja definitivno nisam bila normalna. Sad jel to primjereno za moje godine ili ne, tko će ga znat. Ja samo znam da sam se dobro provela. Neke me rane još uvijek bole. Dokaz je to da vrijeme ne liječi sve, ono samo prolazi.
srijeda, travanj 28, 2010
Dobro sam.
Učim, polažem ispite, izlazim, zabavljam se.
Više mi se ne da mislit na propalu vezu, baš mi se ne da, nemam snage za to, a ni vremena. Bio mi je poslao poruku za Uskrs, neku kao duhovitu čestitku. Znam ja da je uvidio što je izgubio, al ok, to je sad njegov problem, ne moj.
Čujem se svaki dan s Borisom. Stalno mi govori da mu falim. Lijepo je to znati (i on meni fali), ali lijepo mi je i biti sama.(a nisam usamljena) 
pusa
nedjelja, travanj 11, 2010
četvrtak, travanj 1, 2010
Stajali smo na vjetru koji mrsi dušu. Tog dana pokopali smo moju prabaku. Koja mi je bila kao djed i baka koje nikad, kao takve(dobre i umiljate), nisam imala. U jednom trenu, ugledam svog djeda, a na glavi mu karirani kačket. Pa me stigne, onako brzinski, sjećanje na one dane kad smo bivši Dragi M. i ja boravili u djedovoj kući, pa se jednom prilikom nešto zabavljali s tom kapom, slikali... Proplakala sam noć u Borisovom zagrljaju, a glavna misao je bila zašto sad M. nije tu da mu kažem što se dogodilo, on bi shvatio, da me utješi, zašto nije tu...
Nije više tu, i s vremena na vrijeme ta činjenica poprilično zapeče. Sjetih se te kape, te kuće, tih predivnih dana, mjeseci, uspunjenih ljubavlju, dok nas stvarnost još nije bila sustigla. Voljeli smo se lako i iskreno i razumjeli se sjajno. Imali smo svoj svijet. U tom vječnom nedostajanju, u tom stalnom isčekivanju, u neprestanoj potrebi naš se svijet srušio.
Sad kada živim dane bez njega, ostaje mi samo lijepo sjećanje. Rado govorim o njemu i o lijepim danima, ne plačem gotovo nikada, a i ne mogu reć da za nečim žalim. Još ga uvijek volim, to je sigurno. Često poželim da me njegove čvrste ruke prigrle i da čujem još koji put neku njegovu uobičajenu frazu. Svaki dan se pitam što li radi i jeli mu teško. Svaki dan se uspijem malo sjećati s nostalgijom, iako su mi dani prilično ispunjeni i dobri. Netko je novi zalutao u moj život, s obzirom na okolnosti, ponekad ne znam jeli to dobro ili loše. Za sad se čini kao sjajno, kad samo pomislim kakva bi me tek tuga hvatala da nema Borisa... I on uskoro odlazi. Nemogu ne razmišljati o tome. Strah me pomisli da će me ostavit ovdje, u nedostajanju, čekanju, potrebi.
Gledala sam slike i prisjetila se starih dana. (kad su se sjeca igrala partizana) Ponekad mi je teško, ali uglavnom i nije. Prošlo je mjesec dana, od službenog prekida, ali zapravo je prošlo i više. U njegovom srcu puno više. Često mi padnu napamet 'znakovi pored puta' koje nisam mogla ili željela vidjeti. Prevrtivši film unatrag posljednja 2 mjeseca veze, prekid je postao nešto jasniji. Možda ne i prihvatljiviji... vrtivši film, vidjela sam M.-a koji šuti u autu, na kavi, kod kuće, koji nema volje za dogovor, koji ima ispade bijesa pa sam sebi laže da nije tako kao što je rekao u naletu... vidjela sam M.-a kojeg je bilo teško animirati, koji samnom više nije imao ili htio imat tema, kojeg nisu dirale pjesme koje mu posvetim, koji je šutio ono što je mislio, govorio lijepo samo da mi ugodi...
Sada vidim M.-a koji mi ljubi ruku u pola 7 na kolodvoru u Vinkovcima, po posljednji put mi govori da me voli i da se javim i odlazi. Ja sjedam u vlak i kao i uvijek razmišljam kako me živciraju te gužve u vlakovima, nesvjesna da toga da ih posljednji put trpim zbog njega.
Toga petka, u tim ranojutarnjim satima, u vlaku punom školaraca, nisam ni shvaćala da počinje neki novi život.
(svaki kraj je novi početak)
17.03.10.
Otišao je i Boris.(radit u Pulu, dogovorno nećemo biti u vezi na daljinu)
Odmara oči od moga pogleda na svijet.
Easy come – easy go. Malo mi je teško i suštini se kao najbolja opcija čini uopće ne razmišljat o tom svemu, nego se dat u posao, kojeg ima i prekoviše zahvaljujući ludovanju u zadnja 2 mjeseca, nakupilo se.
Sinoć smo se pozdravili bez previše drame i tuge. Malo sam se zezala da ga ne puštam, ali što je, tu je. Teško mi je zamisliti kako će narednih 6 mjeseci mog života izgledati. Po prvi puta, nakon gotovo 2 godine sam zaista solo. Zaista sama. Neće biti više nikog da mi svakodnevno piše poruke, da me grli, ljubi, shvaća, živcira, da bari druge cure, da previše pije, da mi bude utjeha, da...ma sve to, i dobro i loše. Prvi put u dvije godine zaista sam sama, a trenutno se baš tako i osjećam. Ali i to će proći. Jer i ovakav život ima bezbroj dobrih strana za koje sam već i zaboravila...
Otišao je i osjećam se tako čudno. Činjenica da više nismo skupa...A proveli smo zajedno baš svaki dan, izuzev jednog jedinog u posljednjih mjesec i pol...A sad se nećemo vidjet pol godine. Čut ćemo se, ali vjerujem ne svakodnevno, a i kako vrijeme bude odmicalo, vjerovatno sve rjeđe...a opet, sada kada razmišljam (mislim, ko zna šta ću mislit o tome za dan,dva,mjesec,pet mjeseci, ali sad mislim ovako) voljela bih da budemo zajedno kad se vrati. Zapravo zajedno. Bez toga da on bude utjeha, zamjena, rame za plakanje. Bez priča o M.-U i ostalog iz priče prebolijevam-bivšeg. On će do tad, ako Bog da zdrave pameti, biti već preobljen.
Mogli bismo biti zajedno, a opet, tko zna. Svašta se može promijenit. A s druge strane, možda se ništa ne promijeni...tko to zna...vrijeme će učinit svoje, a ja svoje. Sada će mi najbolji prijatelj, dečko, otac i majke biti knjiga. Imam toliko toga za napravit. Potrebno je i M-a, a pogotovo Borisa strpat u neku ladicu misli, nek odmaraju, i prihvatit se posla. Usput odmorit prste od stalnog gledanja kroz njih i dušu i tijelo od svih sranja koja se u vezi tako događaju, koja su se meni dogodila i uživat u blagodatima života jedne solerice.
Pusa mom bivšem dečku Borisu sve do Pule. I mirno mu more.
31.03.10.
utorak, ožujak 16, 2010
Gdje ih nalazim tako brzo?
Kad Bog zatvori vrata, otvori prozore. 
subota, ožujak 13, 2010
nema me, a tu sam.
Dragi me ostavio. nakon gotovo 2 godine veze, bez nekog previše suvislog obrazloženja.
sada imam novog dečka i jako se dobro zabavljam u životu. jer ipak...
Ljubav je vječna. Dok traje.
pusa
nedjelja, siječanj 31, 2010
svaki drugi tjedan ja sam na relaciji osijek-tuzla. (već pomalo umorna od toga, ne od njega, nego od putovanja i njegove obitelji koja smišlja planove o udaji/ženidbi, tako bih rado izjavila da odjebu, ali šutim i mutavo se smješkam, ionako nemam izbora.)
svaki dan nastojim pohađat predavanja, ali ne odem. ako odem, svakog se jutra budim s mišlju - kad će ovome doći kraj? (u fazi sam u kojoj mi je teško bit na grbači svojima)
svaki drugi dan nemam ništa pametno za reć, a opet sam tu.
opet sam počela pit. (to sad zvuči ko da sam nekad imala problem s tim.)
opet sam počela...
opet...nisam zadovoljna. očito.
nema me na ovim stranicama jer me ne može bit. nisam prezauzeta. samo sam prisiljena.
nisam nesretna, samo sam u lebdećem položaju života.
i kad ove godine minu, znam da ću se htjet vratit u njih...ali sada samo želim...neki svoj kutak.
utorak, siječanj 19, 2010
Svako -danas- meni je samo -jučerašnje sutra-.
srijeda, siječanj 13, 2010
Jučer se, u miru svog doma, spremam za fax. Ono, minding my own business, ko što bi ona u Mulan ružu rekla. Dolazi mater u kupatilo i veli – eno ide neki frajer, nešto prodaje, ajde ga o'ćeraj, reci da nisam kod kuće. Mora da je od onih Jehovinih svjedoka...
Kuc kuc.
Stoji nešto čudno (mora da je muškarac), mršavo, oko 30-ak godina, sa smiješnom kapicom na glavi i smiješka se.
Biće - dobar dan
Moja malenkost - dobar dan
Biće - Ja sam iz....i mi evo prodajemo ove knjige o indijskim naukama i.....
Uvali mi 4 knjige u šape. Ja ih čudom promatram.
Biće - vi ste sigurno jedna odlična domaćica pa eto da...
grrrrrrr 
mm – nisam ja domaćica!! domaćice nema kod kuće!
Biće – pa eto, ljudi obično, znate, daju neku skromnu donaciju, a mi njima ove knjige koje govore o...(da, vi njima uvalite knjige da im skupljaju prašinu,da,da,znam,znam...
)
mm – ma da, super. Ne treba meni to.(vratim mu ih)
Uvali mi druge dvije knjige.
Biće – evo ove govore o načelima i osnovama...(ne slušam)....jel čitate vi?
Mm – čitam.(nije pito šta, dakle, čitam.)
Biće – ova knjiga bi vam se sigurno svidjela. Ono, kao odmor nakon...
mm – ma u redu je, hvala, (vraćam mu nazad svaku knjigu koju pruži) ali znate, men se ne da više ništa čitat poslije onih mojih debelih knjižurina...
Biće – a čime se bavite?
Mm – pa studiram.
Biće – što?
Mm – medicinu
Biće – ooooo pa jel znate vi da su liječnici studenti čitav život? Imam baš jednu prijateljicu koja je prilično razočarana time jer je odstudirala, sada ima i muža i djecu i posao i još uz to mora studirat...kaže nema vremena ni za što, ne stigne ni na...fitness!
Glasno se nasmijem jer ja baš imam isplaniran fitness taj dan uvečer, kako sam samo super, ja sve stignem...ah da, zaboravila sam, nemam muža, dijete niti posao.
mm – ah, kako tragično, ali svjesna sam ja svega toga.
Biće – a evo ima tu i ova knjiga, koja je idealna za umirovljenike...
mm – u sebi -wtf??
Biće – I siromašne studente... ljudi obično daju neke skromne donacije od 10,20kn...Govori o tome kako duša zapravo nije nastala sexom, nego je postojala već i ranije, da smo mi samo medij i da nakon naše smrti duša i dalje postoji...što mislite vi o tome? Jel vjerujete vi u reinkarnaciju?
Napominjem da ja znam kako moja mama prisluškuje u kupatilu, a on tu meni o sexu...uf, dobro da nije kama sutru izvadio...
Mm – e sad ne znam baš za reinkarnaciju, ali to s dušama stoji.
Biće – pa da, jeste li se bavili kad time, čitali o tome?
Mm – jesam, jesam, mama od prijateljice ima dosta knjiga o tome pa sam nešto čitala...zanimljivo je...
(da, pogotovo ona u kojoj sam pročitala kako se neki čovjek posvađao sa svojom slezenom, dao joj neke krive naredbe što da radi i ona je sad zbunjena. A sve je to vidio neki drugi čiča koji ima rendgenski vid. Da, on vidi zbunjene slezene, onak, šta tu nije normalno!!
)
Morala sam pristojno odbit još neku knjigu, nakon čega je čudno, mršavo biće sa smiješnom kapicom, nestalo. Uđem natrag u kupatilo, mama mi se smije. - kako ga nisi odpilila po kratkom postupku.??
A ja se mislim u sebi...im'o je neku tako jaku energiju, meni totalno sexualnu (mora da ih to uče ti njihovi produhovljeni ćelavi učitelji s onim repićem na glavi, kako da osvajaju djevojke s tom spikom hehe), ma baš je neki...mmm...da tebe mamice nije bilo kod kuće...tko zna...možda bih ga pozvala unutra.
Da, da tebe nije bilo, i da nemam dečka, i da ja nisam ja.
(Ma, fuj ja. Ponekad.)
EDIT: drage moje žene, ja da njemu dajem 20 ili 50 kn za dizanje??.......